Disleskija, Dilseksija ili Disleksija?

Što je disleksija?

Prema DSM-V (Diagnostic and statistical manual of mental disorders) disleksija je specifičan poremećaj učenja koji karakteriziraju netočno, netečno čitanje i nerazumijevanje pročitanog. Ovo je jedna u nizu definicija koje pokušavaju pobliže objasniti poremećaj koji se u zadnje vrijeme sve više uočava i prepoznaje kod djece školske dobi.

Uočavanje i prepoznavanje poremećaja važno je kako bi dijete dobilo pravovremenu podršku kroz terapije, ali i prilagodbu nastave.

Prema istraživanju Lenček i Pašiček (1993.) učestalost disleksije u Hrvatskoj je oko 10% i češća je kod dječaka.

Kako prepoznati disleksiju?

Neki od najpoznatijih i najuočljivijih simptoma disleksije su: teškoće u povezivanju glasova i slogova u riječi, strukturalne pogreške (novi-vino), zamjene grafički ili fonetski sličnih slova (b-d, d-t…), zamjene slogova, riječi, dodavanje slova, slogova, ponavljanje dijelova riječi, preskakanje reda, nesustavne pogreške čitanja, teškoće u slijeđenju smjera čitanja, blokade, neizražajno čitanje, čitanje napamet, slabo razumijevanje…

Ipak, znaju se javljati i teškoće koje se ne odnose samo na vještinu čitanja već i: variranje uspješnosti (dobri i loši dani), teškoće u organizaciji vremena (slobodno vrijeme, praćenje rasporeda…), manjkavo kratkotrajno radno pamćenje, nedovoljno snalaženje u vremenu i prostoru, teže razumijevanje humora i sudjelovannje u konverzaciji, teško odvajaju bitno od nebitnog što otežava učenje, često loša slika o sebi…

O samoj disleksiji sve se više govori i piše, no možemo li ju možda prevenirati ili prepoznati neke njene znakove već u ranoj predškolskoj dobi?

Djeca koja imaju disleksiju su najčešće u dječjoj dobi:

• nezainteresirana za slikovnice, crtanje, pisanje
• šaraju preko granica papira, neispravno drže olovku
• motorički su nespretnija
• teže se orijentiraju na vlastitom tijelu, u prostoru i na papiru
• povremeno pri zapisivanu prvih brojki i slova čine greške zrcaljenja
• teško shvaćaju rimu i ostale vještine fonemske svjesnosti (izdvajanje prvog glasa, glasovna raščlamba…)
• nerijetko su to djeca koja su kasnije progovorila i/ili imaju već u predškolskoj dobi jezičnih i artikulacijskih teškoća
• samo jako mali broj riječi mogu pročitati globalno ( ili u nekim slučajevima niti jednu)
• teško rješavaju zadatke vizualnog uočavanja sličnosti, razlika i vizualnog uparivanja
• teško im je pratiti igre koje zahtijevaju praćenje ritma i nerado sudjeluju u njima

Zašto je važno reagirati na ove znakove u predškolskoj dobi?

Rana intervencija može znatno doprinijeti smanjenju broja djece koja su rizična za teškoće učenje, pa tako i čitanja. Važno je pokušati djecu u predškolskoj dobi što više pripremiti za sam proces učenja čitanja, a tu su nam osobito važne predvještine, jer upravo usvojene predvještine važan su preduvjet za uspješno svladavanje čitanja i smanjeni rizik od disleksije.

Mihaela Lulić, mag.logoped.

Izvori:

hud.hr

Američka psihijatrijska udruga (2014): DSM-V Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje. Jukić, V., Arbanas, G. (ur. hrv. izdanja). Jastrebarsko: Naklada Slap

Pašiček, Lj., Lenček, M. (1993). Verbalno učenje u djece s teškoćama čitanja i pisanja. U Lj. Likar, D. Kosmač (ur.), Zbornik prispevkov 4. Strokovnog srečanja logopedov Slovenije: Multidisciplinarni pristup v logopediji (str. 126-131). Portorož: Aktiv logopedov Južne Primorske.